Romana Pozniak komentirala je Ivici Beti za politički magazin Obzor Večernjeg lista (članak “Solidarnost kao da je kužna, ali ipak nije mrtva”, 18. 2. 2023) značajke aktualnih humanitarnih tendencija i praksi. Romana Pozniak:
Međutim, govorimo li o nekim općim društvenopolitičkim trendovima koji pogoduju eskalaciji kriznih situacija, ekspanziji nevladinih oblika skrbi i rastu humanitarne industrije, onda svakako moramo uzeti u obzir da je u okruženju određenom šire shvaćenim neoliberalnim transformacijama došlo do dezintegracije područja javne skrbi i zaštite, što se odnosi na zdravstvenu zaštitu, sustave socijalne skrbi i obrazovanja, pa i na sustav civilne zaštite. Premda ne možemo generalizirati, činjenica je da danas svjedočimo promjeni u poimanju kriznih situacije koje su do prije nekoliko desetljeća ipak primarno pripadale vanjskoj sferi, odnosno, na njih se gledalo kao na više-manje izdvojene događaje. Danas, međutim, svjedočimo ne samo učestalosti kriznih situacija, nego i njihovoj normalizaciji. Drugim riječima, živimo u okolnostima u kojima se od pojedinaca redovito očekuje visoka razina pripravnosti i fleksibilnosti, što za posljedicu ima individualizaciju stradanja, pa i odgovornosti za snalaženje u kriznim situacijama. Uz to, mediji i društvene mreže omogućavaju nam da uživo pratimo akcije spašavanja (poput situacije u Turskoj i Siriji), pa čak i oružane napade kao što je bio slučaj tijekom prvih mjeseci rata u Ukrajini. Premda ta vrsta sadržaja u nekim slučajevima može osigurati širenje informacija o stanju na terenu, ona istovremeno dovodi do spektakularizacije katastrofe, a u konačnici i do manjka interesa pratitelja koji su svakodnevno izloženi gomili informacija o tuđem stradanju. Naposljetku, prebacivanje odgovornosti na razinu samoga pojedinca i njegovih/njezinih internih kapaciteta prilagodljivosti i otpornosti, kao i urušavanje te komodifikacija javnih usluga, rezultiraju neprimjerenim ili izostajućim državnim odgovorima te normalizacijom pretpostavke da su pojedinci sami odgovorni za svoju sigurnost, zdravlje i opću kvalitetu života.